srijeda, 18. siječnja 2017.

Ma kaj se to dogodilo?!

Prije nešto manje od godine dana napisala sam svoj prvi post na ovom blogu. Bile su to većinom samo kritike i neki čudan pogled na svijet. Da li sam pobjegla i pronašla sebe?! Pa jesam i nisam!
Definitivno sam se makla od krivog pogleda na svijet. Uživala sam iskonski u svakom danu, izbjegavala tulave ljude ali i radila pogreške koje su me kadikad sputavale s mojeg puta.

Nakon nekog vremena shvatila sam da sam pogrešno skrenula na svom raskržju. Ono lijevo i desno za mene je bilo prelagan izbor. Ne slijedite put, stvorite svoj! Pa eto, pronašla sam si inspiraciju i krenula sam radit svoj put. Da li sam se udaljila nešto?! - Nisam! Ali, gradim si svoj put i pomalo idem prema naprijed.

Upoznala sam hrpu ljudi, novih suradnika, prijatelja, novih prilika... Sve mi je to dobro došlo, naravno! Dobila sam fine nove ideje, moguća postignuća, putovanja, saznanja itd. One sretne i vesele trenutke uvijek volim dijelit, ne da bi bacala sol na ranu il nekog radila ljubomornim, nego da bi razveselila one koji se vesele malim stvarima.

Neću odustat od svojeg kritičkog pogleda, ali ću se prilagodit današnjim principima. Zašto?! Jednostavno je, ako se želiš približit ljudima, nekad se moraš i prilagodit njima.

Želim se osvrnut nazad na proteklih godinu dana i podijelit s vama sve one kričave trenutke koje sam imala.


Daleko najbolji doživljaj je mighty Rovinj. Ovo je starija slika al je definitivno dostojna svakog pogleda. Okinula sam ju kad sam prvi put bila tamo. Zaljubila sam se i svaki put  kad se vratim nazad, srce mi luduje od sreće. Od starog grada, barova na stijenama, svijetla u moru, nočnog kupanja ili savršenog Puba koji me totalno raskalaši...sve mi se uvuklo pod kožu i definitivno je doživljaj kojeg se uvijek volim sjetit. 


Ove sam godine odradila snimanje koje je bilo i više nego fora. Šumska vila - elf kako sam se sama prozvala bila je sve samo ne tematska seansa. Imam milju slika koje su me i više nego oduševile i prvenstveno sam to radila radi sebe. Radi svog samopouzdanja i izgrađivanja neke vanjske slike sebe. Definitivno iskustvo za pamćenje. 


Prošle sam godine izgubila ovo čudo. Moja Herra, moja srodna duša, bila je sve samo ne dobrica. Ali naučila me stvarima koje me ni jedan čovjek neće bit u stanju naučiti. Uvijek ću je se sjećati sa smiješkom na licu jer je od mene učinila osobu kakvom sam uvijek htjela biti.


Vjenčanje godine... Sestrična s kojom sam praktički odrasla, koju sam uvijek smatrala svojim uzorom, ušla je u bračne vode i oduševila me svojom kreativnošću. Uhvatila sam buket koji definitivno čuvam za svoje vjenčanje. Dan koji je bio prepun emocija i predivnih trenutaka koje ću pamtit fakat zauvijek!


Moj dragi braco je prošle godine završio školu i počeo radit. Danas je napunio 18 godina i užasno sam ponosna na njega. On je uvijek bio i uvijek će ostat moja mala srečica koju ću uvijek tetošit i mazit i pazit. Izraso je u predivnu mladu osobu koja će ostvarit jako puno u svom životu. 


Gramercy Park - UK band koji je bio u Hrvatskoj u studenom. Došao je kao raniji rođendanski poklon koji me oborio s nogu. Odlična ekipa s kojoj se dan danas čujem i uvijek mi je drago sjetit se njihove energije koju su dijelom prenijeli na mene. Kao što sam rekla i prije dva mjeseca kad sam o njima pisala, uvijek je lijepo upoznat nove ljude koji su potpuno drugačiji od onih koje već znaš. 


Za rođendan mi se također ostvarila i jedna životna želja. Naime, sedamnaest godina čekala sam ovu euforiju i bila je to stvarna eksplozija emocija kad sam otvarala ovu kutiju. Snickers je prestao biti moja omiljena stvar jer je evo ova kutija utažila želju koja je za mene bila neostvariva.


Rudi. Hah... S ovim sam bedakom provela cijelo svoje ljeto i mogu reć da je bilo jako zanimljivo. Da nije njega ne bi se toliko angažirala oko Kabrioleta, niti oko ostalih bandova. Proveli smo par odličnih dana i na moru i na Rastokama i u Pubu i ko zna di sve ne. S njim sam se naučila nositi s osobama koje su slične meni i koje su užasno teške i tvrdoglave. hahahah


Moj 22 rođendan provela sam sa ovo dvoje Amera. Abe i Sean postali su prijatelji kojih ću se uvijek sjećati. Odvela sam ih na hokej i na kraju smo se odlično zabavili. Uvijek sam bila privržena strancima jer oni imaju sasvim drugačiji pogled na ljude od nas. Pred njima ne moram pazit kako se ponašam jer su jako otvorenog uma. Thumps up za Amere koje sam ove godine upoznala minimalno 50. We love America!!! Haha

Ima tu još milion stvari..od jednodnevnih izleta na moreno, Slovenije, Bosne, još Amera, gospodina Ribafisha, odličnih poslova, slika, poslastica, jela, piva, životinja...ma svega...al evo, ovo su nekako trenutci i osobe koju su obilježile mojih zadnjih godinu dana. 
One loše i tužne trenutke nije vrijedno spominjat jer dokle god ima ovakvih smiješnih i sretnih trenutaka, oni nisu ni važni. 

Živite da bi dali najbolje od sebe, uživali i veselili kako sebe tako i druge, ja se evo vodim time i mogu reč da je Život postao prava senzacija. 

                   








Ludnica u Splitu

Moja je Amerika prosvikala skroz. Toliko ludosti u jednoj grupi nisam nikad vidla. Road trip u Split dosao je iz vedra neba. Idemo. Ostajemo...