Ludnica u Splitu

Moja je Amerika prosvikala skroz. Toliko ludosti u jednoj grupi nisam nikad vidla. Road trip u Split dosao je iz vedra neba. Idemo. Ostajemo jednu noc i pokorit cemo Split. Moze, zasto ne!

Put do Splita od Zadra traje samo sat i pol vremena, ali mi smo vec svi bili fino natovareni prije puta. Tko li vodi kolonu nego Jerry i ja u ko zna kojoj vec unamljenoj Fiestici. Par istih Fiestica na autoputu s Makarskim tablicama koji ludiraju i briju da su u 'meriki - to smo bili mi! Zao mi je!

Svi smo bili gladni kao vukovi. Jedva sam cekala da sjednem i stavim nes u usta. To Je Tako je meksicki, latino restoran i mogu rec da su dosta ljuti. Pola 'merike ima latino korjene il su latinosi na neki nacin i tesko je biti korak uz njih sa svom tom ljutinom. Brate, ljuti gulas, tacos tu i tamo je oke, al svaki dan, to je waaaaaay too much.
Nego, To Je Tako ce nam vjerojatno uvijek biti prva postaja u Splitu.

Burritosi, Nachosi, Tacosi, Boze sveti, sve sto je na meniju je vrhusko. Ocjena 5+!

Prije nego sto smo uspjeli sjest u To Je Tako, morali smo pricekat nekih 15 minuta do rezervacije. Sjeli smo si na trgu ispod zvonika. Ko bi reko da je sve to jedan veliki birc zapravo. Pive ovo ono, kad ono grupa od najmanje dvadesetak tinejdera vristi "down, down, down..." dok curka ispija koktel ko luda.. Ne, nije uspijela, al smo mi uspjeli, djelomicno,  nauciti pjesmu i igru koju igraju. To nam je posluzilo kasnije.
Kad smo izlazili iz restorana, trg se pretvorio u podij koji smo definitivno okupirali i opcinili ekipu svoj latino potezima. Bili smo prejaki, znali smo da nam dobro ide.

Central club znan je kao najbolji tijekom sezone. To je bila nasa sljedeca postaja. I iako sam im rekla da normalna ekipa ne ide u klub prije 1:00 niko me nije shvatio ozbiljno.  Fino smo se nahodali do tamo da bi shvatili da smo prvi pred klubom. Sjeli smo u birc preko puta i igrali tu australsku igru i to je moment koji je presudio vecini ekipe. Kad su napokon ustali, bili su smrvljeni.

Krenuli smo dalje, mozda bolje da nismo, jer ono sto se dogadalo ekipi i ono sto je ekipa radila nas je konstantno iznova sokiralo. Nastavak te price moram izbacit, jer je bolje da javnost ne zna kam je ovaj svijet otiso. Zavrsili smo u Centralu sto nas je kostalo 100kuna svakog. Za ono?!?! Definitivno nije vrijedno. Neki shity DJ, aj oke, polugole tete u kavezima, al opet, nije vrijedno te love. Izgubili smo pol ekipe, pa opet pol ekipe i kad smo se napokon svi nasli, krenuli smo prema apartmanu. I na tom smo putu opet izgubili nekog, sto smo shvatili tek kad smo se popeli na cetvrti kat. Golupcici su se naravno pozatvarali u sobe, drugi dio je panicno skako uokolo jer smo izgubili nekog, a treci je dio, u kojem sam naravno ja bila, odlucio partijat dalje.
Nakon tog decki su imali jos dvije ture trazenja meksikanca po Splitu. Dva sata kasnije kad smo svi vec bili u krevetu, cula sam nes cudno, otvorila vrata i nasla Meksikanca kak spava pred vratima. Pa super, bolje od tog ne moze - nasli smo ga.

Jutro nam bas nije bilo veselo, nastavili smo cugat nakon prvog srka kave. Opet prosetali pola grada jer smo bili gladni. A ne idemo nigdje neg u Papa's. 'merika je merika, bro!
Da se razumijemo, hrana je odlicna! Posluga je cool i kokteli su im strava. Predobro!
I ubiti to je to, radili smo jos dosta gluposti prije puta nazad, al ocito je bilo jebeno jer smo svi ostali istroseni.

Stali smo na Krki, uzivali u pogledu prema Skradinu valjda 12sekundi i osli na spavanje.
Zadar nas je doceko sa Suncem, vecera na zalasku bila je slag na torti jer smo se nakon tog opet vratili na spavanje. Dio je naravno zavrsio opijajuci se cijelu noc. Hvala, 'merika, comedy show i ja sam out!

Ona Zadarska groznica me ocito jos uvijek prati i svaki dan je sve gore i gore, il sve bolje.

Zadarska groznica

Zadar je bug kojeg pokupite i ne mozete ga se rijesiti. Poput Fernandesa koji konstantno plete mrezu u jednom od kuteva u mojoj sobi. I koliko god puta sam ga se pokusala rijesiti on se uvijek vrati. Zato sam mu dala ime i ostavila ga da radi svoje na miru, s naputkom da mi ne poziva i svoje frendove tamo.
E takvo nesto je i Zadar.
Posjetila sam ga par puta, ali sve je to uvijek bilo u prolazu. Nisam stigla bas razgledati grad, uzivati slusajuci orgulje ili par okidati selfije na pozdravu Suncu, a kamoli istraziti vise od tog.

Sto se promijenilo? Sve to!

Prvih par dana u Zadru sam se, malo je rec zapila u skoro svakom mogucem baru na obali, jela u vrhunskim restoranima, prosetala cijeli stari grad, opalila selfi na pozdravu Suncu (pff cak sam se sjetila povest i BedemFest sa sobom). Nisam se nauzivala orgulja jer od zamora stotinu ljudi ne cujete zvukove koje proizvodi more. Ostanete zacudeni kako sve to ne propadne pod tolikim ljudima, al eto, i dalje su na svom mjestu.

Zadar je u principu mali grad. prosecete ga svog za nekih sat vremena, rekla bih. Plaze su tako - tako, ovisi na koju se stranu okrenete. Krcate su naravno raznorasnim i rasnonacionalnim likovima, damama, bakicama, dedekima i naravno djecom. Klinaca ima na sve strane. Sto stranih, sto domacih. Zadnji dan skole, osmasi su malo je rec okupirali Zadarske ulice. Bilo je svega, ali nitno nije nastradao, sto je i najbitnije.

Hrana! Da! Onaj koji kaze da moze prezivjeti samo na vodi, laze! Vjerujte meni da laze. Ako i ne laze, kad bi probao bar i jedan specijalitet koji sam ja probala nikad vise ne bi pio vodu, nego samo jeo dok se ne zagusi (u to spada i pivo, treba covjek ipak malo tekucine).
U Zadru sam popila vise Zmajskog piva nego sto sam ikad u Zagrebu, kazu da cijene kvalitetu - cijenim je i ja! Toceno Velebitsko, tamno ili svijetlo, nebitno, odlicno! Njihovo Zadarsko nije za bacit, ali sve u svemu, pivo je pivo (dokle god nije Pan il Zuja).

Nazalost, jos nisam nasla mjesto koje radi od 0-24, a da ne pusta cajke, ali s vremenom ce se i to pojavit, valjda.
Da se vratimo hrani! Ovi moji Ameri ko da su s Marsa pali. Odemo na veceru, svi jedu cevape, pljeskavce, kotlete, kaj vec, s hrpom pomfrita ili nekog bedastog umaka, za salatu u zivotu valjda nisu culi! Ja sam brezan, da se razumijemo! Prvo kaj sam ponijela sa sobom na moreno je spek, al ne pada mi na pamet u restoranima narucivat ono kaj mogu pojest kad sam doma. Dosla sam na svjezu ribu, skampe, dagnje, kamenice, ma sve, samo da je iz mora - DAJ!

Bruschetta, restoran u skoro samom centru starog grada jedan je od najboljih u kojem sam ikad bila. Posluga je vrhunska, hrana jos bolja, atmosfera idilicna uz lagani povjetarac koji nosi zvukove orgulja do vaseg stola. Konobar koji je bonton ucio vjerojatno u beckoj skoli ponudio se da mi ocisti rubu.. Pa hajde, brate, kad si navalio. Nije mu bas poslo za rukom, al ko bi mu zamjerio. Prvi dan se gleda kroz prste. Kornat je druga prica. Dosla sam sita, ali sam ipak uzela salatu s morskim plodovima. Ocito im se zurilo jer pola toga nije bilo otvoreno, ali s obzirom na to da se svi oni vec znaju s Amerima, nisam prigovarala, popila sam pivo, dva, prozujala po salati i popila sve kratko koje su nam donjeli za stol (a bilo je puno tog). Qbar mjesto je gdje mozete fino prizalogajiti, ali cete se nacekat. Nije bilo guzve uopce, taman je bila neka praznina kad je band imao probu, ali mi smo cekali i cekali. Nazalost, propustili smo svirku banda koji je sto se tice starog, originalnog smooth rocka definitvno najbolji u Hrvatskoj.

U Famousu cete naci svega, od hamburgera, raznih pomfritica i pizza. Pucajte na hambi, bilo koji, necete fulat. Jedina boljka Famousa je ta sto se nalazi na privatnoj plazi pa do nekih 7,8 navece ne mozete uc ako ne platite parking za auto i za hodajucu osobu iliti sebe. Plaza je pjescana, a ulaz u more plitak pa eno 50tak metara.

Sve u svemu, Zadar je do sad samo senzacija. Vruce je, naravno jer je ljeto, guzva je naravno, jer je ljeto, ali u usporedbi sa Zagrebom, lakse se dise.
I da ponovim jos jednom, Alfred Hitchcock je rekao da je Zadar grad s najljepsim zalaskom Sunca ikad i za sad to ne mogu osporiti niti zelim.

Running cooper

#12 INmusic Festival was full of surprises this year. It was my first one but not the last for sure. I went there as a reporter for Public Figure, Montenegrian web portal that stays ahead with all important events and people. That wasn't my first trip as a reporter, but was my first as such a big event. INmusic Festival is a well know European and world open air festival as well as the biggest one in Croatia. It has received good reviews, rewards and nominations in several categories. There were some big names performing at INmusic like The Prodigy, Arctic Monkeys, The Black Keys, Franz Ferdinand, Nick Cave and The Seeds, Rudimental, Moby, Lily Allen, Mando Diao, Billy Idol and many more.
INmusic Festival is being held at three islands in the middle of Jarun lake in Zagreb. The biggest island is reserved for festival, and two smaller for visitors campers. Last year, INmusic got replica of  Tesla's tower (the one that was built in NewYork and demolished 100 years ago) and that instantly became the trademark of it. Also Tesla's tower is having wonderful audio and video performance during the festival with hits that marked last century.

This years line up was extraordinary. Kings of Leon were the biggest headliners  this year and believe me they did a good job. They had the largest crowed ever at INmusic and with the performance they had, they definitely deserved it.
In that crowd, enjoying the sounds of perfection, you could find members of Running Cooper.

(at INmusic with Running Cooper)

Running Cooper is one off the bands that gets lucky from time to time. Never the less, they definitely deserved to perform at INmusic.
Anna has an impeccable voice, but she is not the only one singing, they all do. Anna is a bass player and main vocal, Martin is the guitar player, Andreas is the drummer, and both of the guys are back vocals too. They met in the choir.
While Martin was attending music school he decided to take a break, got back to his hometown and they all decided to start a band.
That was great decision! Even if they have only perfored just for almost two years, they have the talent that could make them big one day. And with their young ambitious manager I believe they will really get there.
Running Cooper plays rock with a hint off 70's blues, have a few singles and EP, and now they are working on even more songs and videos.

So, far from cold Sweden, they came to Croatia, and performed on main stage on the very first day. I would be lying if I would say they weren't nervous. They liked INmusic and INmusic liked them back. The crowed I talked to was as nicely surprised as I was.
Running Cooper is the type of band you can sit down and talk to for hours, they are outgoing, funny and full of stories. Even though they had some fears, their little adventure came up as a really good thing. They have a wish to come back to Croatia again.

(Anna and Martin on Main Stage)

This was their biggest trip and biggest festival they ever performed at, and I wish them many many more cause they are talented young people that make good music and have a lot more to show.

(Running Cooper at INmusic festival)

I believe, performing on INmusic will bring them even more fans and even more performances. Such a big talent shouldn't be wasted for nothing.
Even if they won't come back to Croatia, I'm sure I'll see them on next BedemFest cause they are already invited.

(Running Cooper performing at INmusic Festival)

INmusic Festival

Da se mene osobno pita nikad ne bih isla na INmusic, previse je to ljudi, preglasno je to za mene, ali ove godine dobila sam priliku koja se nije smijela propustiti. Suradnja sa Public Figure dovela me na ovogodisnje dvanaesto izdanje INmusic, gdje sam "poslana" kao njihov reporter.
Naime, Public Figure crnogorski je web portal kojeg vode divne osobe. Jedna od njih je Rajko Orman, decko kojeg sam upoznala jer  radi u organizaciji Bedem Festa, a druga je Vasilije Pejovic, njihov vjeciti kreativac.

Line up je ove godine sadrzavao raznovrsna imena. Najvece od svih definitivno je Kings of Leon, band koji me je ocarao jos prije mnogo godina. Kings of Leon nastupao je drugu vecer i taj nastup daleko je najbolji od bilo kojeg na kojem sam ja ikad bila, a ovdje je oborio sve moguce INmusic rekorde.

Darko Rundek bio je najvece ime prvog dana, bar se tako vidjelo po publici. Zauzeo je main stage i bacio ekipu u trans. Njegov nastup na INmusicu definitivno je jedan od najboljih koji je imao u svojoj karijeri. Jos jedno od vecih imena bilo je ono Michaela Kiwanuka. Kiwanuka je cak odradio brodolom na rukama svoje publike i zasluzio je sve ovacije koje je dobio.

Prvu vecer nastupao je i Running Cooper. Svedski band koji je prvi put posjetio Hrvatsku i ostavio trag koji ce se pamtiti. Band koji zasluzuje jos jednu pozivnicu. Iako su manje poznati band, nastupili su na main stagu i osvojili publiku svojim savrsenim skladom riff rocka i bluesa 70tih.

Treci i zadnji dan INmusica obiljezila je prva ljetna kisa prvog dana ljeta. Ekipa je podivljala, skakala po blatu i uzivala kao nikad do sad.

INmusic je u vanjskom svijetu jedan od najboljih festivala na ovoj (europskoj) i svjetskoj sceni. Krasi se lijepim i visokim nagradama i nominacijama u raznim kategorijama.
Modernizacija festivala definitivno je pridonjela kvaliteti festivala - bar code narukvice, no cash placanje i puno reciklirane plastike.
INmusic ove je godine imao devet stage-a, kazaliste, koktel barove, chill out zonu i naravno svoj vec prepoznatljiv Teslin toranj koji je replika onog NewYorkskog koji je srusen prije tocno 100 godina. Prekrasna audio-vizualna projekcija krasila je ovu 30 metara visoku repliku.

Jos neka od imena koja su obiljezila INmusic su Zoster, Arcade Fire, Alt+J, Flogging Molly, Kasabian i mnoga druga poznata i nepoznata imena. Radujem se sljedecem INmusicu, ali ovaj prvi definitvno ce biti i ostati najbolji.
Jedna od mojih zivotnih zelja se ostvarila. Imala sam priliku poslusati jedan od najdrazih bandova uzivo, napravila par kvalitetnih intervju-a, upoznala prekrasne i divne ljude. Savrsen pocetak ljeta rekla bih ja.

Zao mi je onih koji su odlucili popljuvati INmusic. Preocito je da nikad nisu bili tamo. Iako i ja imam neke zamjerke, za tu cijenu ulaznice isplatilo se doci jer je line up bio pravi pogodak. Nema cajka (sro je ubilo one koji su kritizirali), nema komercijale, samo dobre glazbe i vrhunske atmosfere.

Za sljedeci INmusic se definitivno treba fizicki pripremiti jer se prvi dan izmorite do beskraja, drugi dan protrpite, ali treci dan umrete od umora ako niste u kondiciji. Kako fizickoj tako i onoj "koliko mogu popit, ali i dalje stajat na nogama" kondiciji.

Nije vrijedno propustiti sljedeci INmusic jer ce, po svemu sudeci, biti jos veci nego sto je bio ove godine.

(slova s kvacicama i crticama su nestala....)

SRAMOTA HRVATSKOG NARODA

Ne znam, stvarno ne znam kuda je sve otišlo! Gledam, slušam i ne vjerujem!

Ne znam kaj da kažem. Možda i jesam odgojena da gledam na to kao nešto što nije normalno, ali s godinama sam poprimila svoje mišljenje o tome!
Ovo je grozota! Odvratno je!
Ne vjerujem da netko još uvijek ovako razmišlja! Ne vjerujem da živim u zemlju u kojoj djeca, mlađe populacije pa čak i odrasli razmišljaju na ovako sjeban način!

Nitko od njih ne razmišlja o osjećajima tih ljudi. Žao mi je uopće nazivati ih "tim" ljudima. Oni su isti kao ja, kao vi, kao bilo tko drugi.

Sram me je!
 Često pričam sa svojim prijateljima koji su stranci o takvim temama. Njima je jednostavno neshvatljivo da ljudi na ovakav brutalan način reagiraju na osobe koje su homoseksualne orijentacije.
Živimo u 21. stoljeću u kojem nam je normalno da nas poslužuju roboti, da svećenici imaju djecu, da ne živimo samo u monogamnim zajednicama, da brat ima djecu sa sestričnom, da drugi ljudi upravljaju našim životima, ali nam je bolesno da dečko ima dečka.
Curama je još oke, za njih se smatra da će kad tad otić za ku*cem, pa im se gleda kroz prste, a i jebeno je to "ljudima" za vidit, što je totalno ne fer i ponižavajuće.

Zašto nitko ne razmišlja na realan način??

Što da je ta osoba moj brat, tvoj brat, otac, stric, sin..?! Da li bi svejedno postupili isto? Da li bi ga mlatili dok ne izbijete to iz njega, dok ne prestane disati?

Da li shvaćate, da je sramotno bilo di drugdje u svijetu uvrijediti homoseksualce? Da li znate da nas smatraju običnim neandertalcima? Da li znate da nam se uopće ne čude što smo jadni, siromašni i što se ne možemo izboriti za svoje dobro?
Rugaju nam se, čude nam se jer smo slabi i imamo krivi pogled na svijet!
Čude se da nakon svih sranja koja su nam se desila mi i dalje ne možemo krenuti dalje i potruditi se biti boljim ljudima!

Osuđujem sve koje govore ovako, postupaju ovako i smatraju to pod normalnim i potrebnim reakcijama.

Zar ne možete živjeti samo svoj život? Zašto uvijek morate gurati i petljati nos u tuđe živote? Zašto jednostavno ne otvorite svoj um i živite punim plućima?
Jeste li zadovoljni svojim životima? Osjećate li se ponosnima i jakima kad ponižavate nekog i nanosite mu bol?

NE! Vi ste jadni i bijedni, siromašni iznutra ako vjerujete da su ovakvi postupci dobri za ikog!

Ovih dana često čitam komentare na mrežama. Na običnim vijestima, na onim lošim, na onim smiješnim, na ponude za posao, putovanja ili nagradne igre i jednostavno ne vjerujem - ne vjerujem koliko mržnje je izraženo u svim tim komentarima. Koliko se ljudi blate, pljuju, psuju i proklinju.

Ne vjerujem da netko ima potrebu toliko žestoko opaliti po nekom da se ti komentari i svađe razvlače danima i danima. Ne vjerujem da uopće toliko mržnje postoji u nekom.  Ne vjerujem vam je nešto što je drugačije ili uspješnije ili bolje od vas, toliko grozno da to mrzite (ili njega ili nju).

Žao mi je našeg naroda. Žao mi je mladih ljudi koji nemaju odgoja, kulture... Žao mi je što se osjećaju tako slabima da moraju na takav način izražavati svoje mišljenje. Žao mi je što su zavidni, bijesni i ogorčeni.

Žao mi je što nismo bolji, ponosniji, snažniji. Žao mi je ljudi koji su mi dragi i žive u ovakvoj okolini.

Žao mi je što oni kojima je potrebno nemaju podršku i oslonac nego samo osudu drugih. Žao mi je što smo toliko grozni da ne osuđujemo one koji osuđuju druge.

Vjerujem da možemo bolje! Jer to "bolje" nam treba.

Dosta je diskriminacije, uvreda i mržnje... zaslužili smo bolje!!!

Turist u Zagrebu

Vikend u Zagrebu nije uvijek samo opijanje po klubovima, bar ne bi trebalo biti, zar ne?!  E pa prošli sam vikend u Zagrebu provela kao pravi turist.
Planirala sam par dana unaprijed i sve što sam isplanirala nije bilo onako kako sam mislila da bude.

Petak sam u principu provela u čekaonici ambulate. Što dakako nema veze sa time što sam bila turist, ali i turistu se može desit... Nikak da čovjek ozdravi kad je najbitnije. Ali ideja je bila, poštedjet se rokanja lijekovima cijeli vikend da naravno, mogu pit. Znate koliko nekom treba da se nalije nakon što se nakljukavo desetak dana?! - malo, jako malo hahha

Popodne je počelo sa čajem, pa čajem i onda napokon, naravno pivom. Nakon pola piva. već sam letjela u oblacima... Engleski koji mi je bio prijeko potreban više nije zvučao engleski, ali ajde, snašli su se ljudi, moje gestikulacije su očito bile dovoljne.

Check inn u DoubleTree by Hilton Hotel Zagreb

Nisam neki fan jednoličnosti što se tiče interijera, ali DoubleTree by Hilton Hotel Zagreb me stvarno iznenadio. Suite u kojem sam odsjela san je svakog tko je perfekcionist. Pogled sa osmog kata prema katedrali i Sljemenu te njihov minijaturni vodeni park definitivno je uz ogromnu kupaonu vrh ovog hotela. Osoblje na nivou, iako im je bar nešto usporen, ali s tim da su igrači NK Rijeke kao i mnoštvo ekipe iz Azije odsjedali u isto vrijeme u hotelu, nisam im to mogla uzet za zlo.

Spavanje na king size krevetu iz kojeg ujutro imate odličan pogled je brutala. Čak je i pad sa nekih sedamdesetak centimetara visine bio mekan. Prava divota i osvježenje. Najveća mana DoubleTreea je definitivno prijavljivanje na njihovu WiFi mrežu koja je konstantno okupirana. Personalizirane šifre (poput moje - FANTASTIC, naravno koja bi druga bila) bar su malo ublažile razočaranje ali opet, čemu kompliciranje?!

`merica

Njihov bazen i spa na desetom katu sam nažalost propustila, al sam zato popila vjerojatno svo Zmajsko pivo koje su imali u baru - svako zlo, za neko dobro.

Subota je trebala biti ispunjena skroz - od prekrasnog doručka, gledanje rugby utakmice, obilaženja grada i odličnog izlaska, ostao je samo odličan izlazak.

Rugby je nešto za što nisam previše zainteresirana, ali moji turisti (uključujući mene) mislili su da je to dobra ideja. Ali eto dok smo pronašli igralište na Rudešu, dečki su već završili utakmicu i jedino sam mogla počet udarat po njihovoj Gričkoj u fridžu! Bar imaju ukusa za pivo!

Nazad u hotel, molim! Trebala mi je klima pod hitno! Te sve Zmajske u hotelskom baru, definitivno su mi popravile raspoloženje. I moždane vijuge su proradile nakon mog susreta sa best frendićem Jackyjem. Nisam kašnjenju na rugby htjela dozvoliti da mi obilježi dan. I onda se upalila žarulja.
La Cubanita - kubanski bar u Vlaškoj, mjesto je koje sam htjela posjetiti duže vrijeme.

Rafael, luckasti barmen koji radi tamo, mjesecima me pokušava dovući tamo, a sad sam ja došla k njemu.

Amerika koju sam vodila sa sobom je puno više od same Amerike. Ima tu puno latino korijena za koje ja nisam znala. Definitivno najbolji izbor kojeg sam mogla odabrati. Margarite su frcale jedna za drugom, Rafael nas je ubijao sa kratkima i na kraju sam se toliko opustila da sam im morala pokazati par plesnih koraka - malo je reć da sam ih rasturila hahah, a da ne pričam o tom da sam njihov španjolski razumjela bolje od hrvatskog.

Definitvno odlična večer i odličan izlazak, iako mi kasno večernja šetnja Zagrebom i uzaludno traženje auta nije baš sijelo nakon sveg tog. Umor me svladao. Oblaci moji gdje ste?!?!

Nedjelja - dan treći 

Imendan!! Da da, nisam odustala dok nisam pronašla baš svoj imendan. Ko bi rekao da je tamo nekad postojala neka Anamarija koja je bila mučenica - strašno! Ironično, jel da?
Ko to još slavi? Bila je to još samo jedna vruča nedjelja. Slavit ću ga u srpnju.
Ako ništa drugo, osoblje u baru i restoranu se popravilo. Jako! Al su zato gosti bili odvratni. Toliko nekulture je bilo teško prožvakati. I to je skoro to.
Odjava iz hotela i traženje parkinga po Zagrebu odužilo se satima i to samo radi jedne kave. Nimalo privlačno!

Ispalo je da sam cijeli vikend samo pila i spavala. Turist part - odrađen vrhunski  ✔✔ hahah

Lekcija za ubuduće ！！
Isplaniraj vikend kvalitetno.
Ne parkiraj gdje nećeš naći auto!
Jedi! Jedi! Jedi!
Iskoristi sve prilike! (pod time mislim na blagodati poput oooogromne kade, bazena, welnessa itd).
Odgledaj jedan sport (samo da nije nogomet).

I to bi bilo to za sad. I da, Anamarija turistkinjo!!! Kad te netko zove da se odeš odmorit na more - onda se ODEŠ odmorit na more, ne radis turista od sebe u Zagrebu! Ne ostaneš doma jer si bubana i nemaš snage za ništa osim spavanje( ha-ha)! Odeš na more i hitiš se i bit ćeš zdrava ko dren!

Sljedeći put se čitamo sa mora! Moram se otić izliječit ili bar razbolit još više. Bacanje na glavu je prvo kaj radim nakon pive.

Cheers!

Bedem došao, Bedem osvojio!

Ovogodišnje 21. izdanje HGF-a definitivno je bilo drugačije! Nije bilo uobičajenih regionalnih natjecanja, nego je pet pomno izabranih bandova tražilo svojih 5 minuta na finalnoj večeri, nigdje drugdje nego u Slavonskom Brodu.
Ovo je to nešto novo za HGF, a ne mogu reći da je ovaj novitet bio i dobar. Naime, nisu svi koji su htjeli, mogli otići u Slavnoski Brod i to u četvrtak, a tzv. organizirani prijevoz, nije se mogao naslutiti nigdje.
Mogu reći sama, a time i potvrditi mišljenje nekih drugih ljudi, da sam se nadala kako će pobjedu odnijeti jedan drugi band, koji je po svim pričama, žario i palio tu večer i da se nadam kako to što je vokal Like Kolorado ujedno i hrvatski glumac kojeg vjerovatno mnogi znaju, nije presudilo u glasanju.

Petak je bio rezerviran za koncert, a subota za završnu večer na kojoj su nastupili Tight Grips, prošlogodišnji pobjednici, band iz Švedske - Anikee, koji je svirao sve tri večeri ovog eventa, pobjednički band izabran u Slavonskom Brodu, Lika Kolorado, te šećer na kraju HLADNO PIVO!!!

Završna večer nije bila ništa posebno, bilo je hladno i pusto do nekih pola 11, ali primanje "Kamena Temeljca" iliti nagrade za doprinos u razvoju i unaprjeđenju međunarodnog promicanja demo i urbane scene Hrvatske, gospodina Petra Šundića, definitivno je obilježilo ovu večer. Njegov se doprinos svakako isplatio.

Naime, Petar Šundić je sa svojim timom krenuo na put prema Slavonskom Brodu i napravio par stanka na putu kako bi i sam promovirao svoj festival - Bedem Fest.

Ove godine, Bedem Fest ugošćuje mnoga velika regionalna imena izvođača pa tako i mnoga hrvatska imena. Uz to, već treću godinu za redom Bedem Fest ugošćuje pobjednika HGF-a.

Po svemu sudeći, večer je bila obilježena Hladnim Pivom. Kako bandom tako i onim točenim. Regenerator se punio tek negdje na polovini svog termina, i mogu reći da su jedino pobjednički band te Hladno Pivo, uživali  u punom prostoru Regeneratora.
I naravno, večer je bila obilježena gospodinom Šundićem koji je svojim prisustvom, donio pravi mali dašak BedemFesta i njegovu pravu energiju koja je iz njega zračila i obasjavala sve oko sebe.

Mogla se vidjeti velika razlika u raspoloženju čovjeka koji radi u organizaciji HGF-a i gospodina Šundića koji je bio, ajmo reći na poslovnom putu već četvrti dan i koji je prethodnu noć proveo sa našim ludim ŠANKOM i još luđim Gobcem. Petar je i dalje bio sretan, ushićen i davao sve od sebe da uveseli bilo kog oko sebe i uputi ga pomalo u svijet Bedema, dok je drugi gospodin, grimizno, umorno i nezainteresirano stajao sa strane i tipkao po mobitelu.

Čak ni vrckavi voditelj koji je proveo svega 20 minuta na pozornici dijeleći nagrade nije uspio nasmijati grimiznog čovjeka, a niti nadmašiti raspoloženje Petra.

Vidi se tko nosi pravi duh i vjerujem, da bi mnogi ljudi sa glazbenom pozadinom iza sebe mogli naučiti mnogo od Petra.
Emocija - Ljubav - stvari su koje mi je Petar ponavljao tijekom večeri. I upravo je to ono što osjećate na Bedemu i upravo je to ono što fali hrvatskim festivalima.
Nadam se da će moja suradnja sa Bedem Festom biti i više nego uspješna, pa da dašak svih tih divnih emocija i zajedništva dođe i u Hrvatsku.

Njihov put, obilježen je i otkrivanjem nekih novih imena koja će nastupati na ovogodišnjem Bedemu. Pa će tako uz Liku Kolorado, nastupati i Psihomodo Pop, NovoSadski Love Hunters, a i vrijedi spomenuti još jednom da će ove godine veliki PRO-PAIN iz New York-a također nastupati na Bedem Festu, a tu je i Sleepin Pillow iz Grčke.

Bit će ovo godina dobre glazbe, raznolikosti i ljubavi. Ove godine Bedem surađuje sa stvarno puno ljudi. I tek nas 3 mjeseca dijele od Bedema, a već se spremaju planovi za onaj sljedeće godine.
Polako će BedemFest zasjati na tronu i srušiti svu komercijalu koja nas okružuje ovih dana. Nije sve u novcu, opijanju i imenima. Bitna je karizma, osjećaj zajedništva i prava istinska emocija kao i uživanje u dobroj glazbi - upravo sve ono što na Bedemu ne manjka.

#buditamo

Intenzivna Gorica - a nije petak!

Svi ste valjda do sad čuli izreku "Petek na Gorice" - uvijek ima nešto zanimljivo, netko se šora, netko je uhapšen, netko je dobio na lotu, kumice na placu su se porječkale...ima svega, dobroga i lošega. E pa, od sad Petek na Gorice za mene je u ponedjeljak....

Naravno nakon izvrsnog vikenda (kao da može biti drugačiji za mene) i nakon kvalitetnog radnog ponedjeljka, di me Soundset Plavi oduševljavao svojom play listom, slijedilo je ne tako loše ali kišno veče.
Gdje ću drugdje nego u Pastuh... Može im se sakriti cijela Gorica! Cijela!!! Već sam spomenula njihov tartar, gori grlo od češnjaka ali neka je, za zdravlje je idealno! Maznula sam ga previše, al fakat se isplati hahha

Nije rijetko da imam kojekakve egzibicije iako znam da radim sutradan. Od mog kvalitetnog oblokavanja u Pubu, pa do izleta u GRAD (hahhahahahhah) Dužicu i raznorazna lumpovanja i smrzavanja do jutra (pff kroner - sve za dobrobit društva)...
Ali eto, jučer sam dobila inspiraciju i "pristala" na posjet vatrogasnoj postaji...
Bože sačuvaj! Još sam unaprijed mislila, a i rekla da će odmah bit intervencije kad ja dođem.
Žalosno je to, kaj nisam dobro ni prošla rampu, a kad ono alarm! Intervencija! Brzo! Diže se rampa, pale se kamioni, ekipa spremna u trideset i nešto sekundi (svaka čast dečkima)!

Pa jel moguće?!?!?! Prizivam li ja to nešto ili?!
Žao mi je dečkiju i kuće koju su morali gašivat. I ne ništa nije prošlo oke, ali jebiga, život je to...
**Opaska za budućnost - Aneeee, ne približavaj se vatrogasnoj postaji!!!- očito im ne pašeš**

I kaj sad, pošto sam ostala bez prijevoza, cipelcugom brže bolje da se dočepam svog krevetića!!

Znate i sami da je Gorica poslije 11, 12 većinom pusta, osim vikendom naravno, kad se sva mlada čedat slisti na cajke, ali eto ovu večer neki kaos. Do Bakarića je još koliko toliko bilo normalno i mirno, a tamo, dva goluba, ne da guguću nego vrište jedan na drugog. Koliko sam shvatila u tih par sekundi on je neku njemu uspomenu bacio, potrgao, a ona je krivo reagirala, aliii on ne shvaća koliko je njoj to bilo bitno ili šta god i odmah puca veza, nema tu cile mile!
Svađaju se kao dva mala neandertalca za komadić sirovog mesa. Vodite ljubav, a ne rat!!

Pred Bakarićem naravno, najbitnije spone cijele Gorice, dimnjaci! Dimnjaci?! - Pa znate ih! To su oni koji ne mogu doma, pa se klošare po Gorici i traže svoje kutiće da bi si mogli zarolat i napokon se opustiti od svojih stresnih i jako napornih školskih dana... Jadni, zar ne?! Baš vam ih nekako dođe žao... buhuuu!! Vrijeme je da Bakarić postavi kamere i da se takva bagra makne od obrazovnih ustanova!

Sve mi je žao ići dalje od toga, ali eto, može gore uvijek!

Radnik, nekad jako popularno mjesto auta iz američkih filmova, znate one koje skaču pomoću hidraulika za svakom gumom...eeee upravo tih...sad malo manje popularnog, jer je rent-a-car sve živo zatrpao koje kakvim markama pa vjerojatno nema mjesta za njih. Ma zapravo uvijek se nađe neki tu i tamo, ali s obzirom na to da i murja često stoji tamo, izgleda da su si našli novu poziciju.
Nego, prolazim Radnikom kao i svaki dan kad eno jedan, baš takav, hidraulični... Dobro da nije na cesti stao. Pleše li ga, pleše! Lagana muzikica i prolom uzdisaja! Zamaglio se sav, mora da im je bilo jako naporno. Čula sam ih sve do prvog zavoja. Brate, Unajmi si sobu, ili se bar makni iz grada, nije bitno di ćeš ju riješit - samo se makni iz grada!

I eto ga, napokon krevetić!!
Tek sam usnula kad ono zvoni mi mobitel. Pa koji k*rac sad!!?? Želim spavat! Još jedna intervencija. Polomila bi si sama noge da se ne moram ustati iz kreveta, ali ipak sam ja najbolja sekica!
I nema više spavanja, nema brate mili ni drijemanja, netko ipak mora vrata otvoriti. Sat i pol kasnije, kad sam napokon zatvorila vrata za sobom, shvatila sam da mi nije suđeno spavanje uopće!

Na meni je da se pobrinem za malog bracu i da do "Dobro jutro HrvaCka" igram Candy.
Obavljeno!

Sad evo u neizvjesnosti čekam svoj sljedeći Petek na Gorice ponedjeljkom! Što li me to lijepo čeka?!

Btw, sretan vam Dan Europe!!

Cheers

Miloš Zvicer

Već sam pisala o Milošu - Mr. BIG! Pa, eto, Miloš to i stvarno jest! On je definitivno najdivnija osoba koju sam ikad upoznala! Miloš je, rekli bi mi bečka škola... Pristojan, ljubazan, darežljiv, dobročudan, svestran, inovativan, talentiran, naprosto osoba koja ima sve vrline koje možete nabrojati.

Da ponovimo priču, Miloš je službeni fotograf  BedemFesta. Ovaj gospodin je i inženjer zaštite životne sredine, fotograf, sportski penjač, kipar, zidar, skulptur, gitarist, bivši instruktor u izviđačima, sakupljač starina, metalostrugar, a uskoro nadam se i pilot. UHHH! - morate duboko udahnuti da bi to sve nabrojali u jednoj rečenici!
Miloš je i nadasve dobar prijatelj. Prijatelj sa pravom karizmom. Prijatelj koji je tu za vas kada god vam treba pomoć, savjet, utjeha ili jednostavno netko tko bi vas razveselio.

Naravno, Miloš je puno više za BedemFest osim što je fotograf. Na prvom BedemFestu koji je bio daleko drugačiji od onog danas; Miloš je radio na bini sa svojim jako dobrim prijateljem. Tada je i upoznao Petra s kojim danas usko surađuje na festivalu. Miloš je s godinama bio zadužen za svakojake stvari na Bedemu, pa tako eto ove godine radi na osvjetljenju divnog Bedema. Naravno na svoju ruku, jer će i osim ostalima i njemu to osvjetljenje super doći kod slikanja.

Miloš je završni touch ovog festivala. On je onaj koji soli rane onima koji nisu mogli doći... njemu nije potreban zvuk da bi proizveo čaroliju, on to radi svojim okom i svojom lećom.

Miloš je nadasve strastven fotograf. U njegovoj se galeriji može pronaći raznolika tematika - od predivnih portreta, extremnih fotografija za vrijeme penjanja, raznih sportskih evenata, vjenčanja (prekrasnih talijanskih vjenčanja),  raznih izložba, građevina, ljudi, prirode, art fotografije...ma svega..

Savršeno izbrušeni talent koji definitivno nije nastao preko noći! Miloš gradi svoju karijeru godinama, sa potpunom strašću kako to i svaki umjetnik radi. Inspiracija je mnogim ljudima, pa tako i meni. Stojim iza toga da bi onaj koji ga poznaje trebao biti počašćen. Njegova obitelj sigurno se neizmjerno ponosi što je tako dobra i kvalitetna osoba.

Miloš je i jako skromna osoba. Kad ga pohvalite, opravdava se svojom ljubavlju prema onom što radi. Rijetko kad ćete ga čuti da sam sebe hvali, ali ga zato hvale svi ostali.

Prije dvije godine, vidjela sam Miloša na djelu. Penjao se na stupove, prodirao kroz brojnu publiku, visio sa kuta bine, zapravo, radio je sve da uhvati one prave prizore BedemFesta koje danas možemo gledati.

 Kako ljudi cijene njega, tako i on njih, a pogotovo one koje svoju dušu i emocije daju za organiziranje festivala koji odiše upravo time - emocijama i dušom!

I ove godine, oni koji se neće popesti na Bedem i uživati u njegovoj čaroliji moći će sve to osjetiti na fotografijama koje će upravo Miloš pomno okinuti za sve ljubitelje dobre glazbe!

Galerija slika  --> Miloš Zvicer Photography

DJ IRON

Jedna od svakako odličnih stvari je to što BedemFest ima dva sasvim različita stagea.
Main stage, na kojem nastupaju bandovi, dive i reperi i onaj drugi, nimalo lošiji - electro stage.

Prije dvije godine ondašnji elektro stage koji se odvijao na samoj tvrđavi (dok je main stage bio na livadi ispod) otvorio je klinac od svega 16 godina. Nisam nikad čula za njega niti sam toliko obraćala pažnju na taj stage jer je main sadržavao violinu koju sam jedva čekala da čujem. Ali od prve večeri već se znalo tko je žario i palio na stageu iznad nas!

DJ imenom IRON je imao odlično otvorenje, bez treme i ustručavanja (bar sam tako mislila), što ga je očito i dovelo do pozicije na kojoj je danas. Danas je DJ Iron dobro znani DJ Nikšića i sa svojih 18 godine mora da je jako poseban osjećaj biti na takvom mjestu na ovako velikom festivalu!
Filip Ravić, osamnaestogodišnjak je koji je svoju poziciju zaslužio mukotrpnim radom na BedemFestu.
Naime, 2015. godine, kad se održavao šesti po redu festival, Filip je bio prvi na volonterskim linijama. Mnogi bi se sigurno pitali - Joj pa, što se na festivalima ima uopće volontirati!? - IZNENADILI BI SE!!! BedemFest te je godine imao dva stagea koje su spajale drvene stepenice sa opservatorijem kojeg su volonteri izgradili, te mnoštvo šankova kraj kampa, playroom, a i bilo je puno čišćenja i trčkaranja dole gore sa obje strane...

(nastup Dj Irona na Trgu Slobode, Nikšić)

Te godine, Filip se iskazao kao dobar volonter (koji se sam pojavio kad su počeli prvi radovi šestog izdanja BedemFesta) ali i kao hrabar mladić koji je zaslužio svoju priliku.
9tog svibnja te godine, na samom Bedemu održavao se Dan pobjede nad fašizmom i BedemFest je organizirao promo event. Bio je to rock`n`roll event, a toj vrsti glazbe Filip i nije bas posvećivao vremena. Svejedno, odlučio je otići i podržati svoje školske kolege...
Ne mogu zamisliti tu njegovu hrabrost kada je došao do Petra i pitao ga može li nastupati na festivalu! Vjerojatno se ni sam nije nadao odgovoru kojeg je dobio!
Nastup na BedemFestu bio mu je prvi javni nastup, i to kakav nastup!! Otvorenje tako velikog festivala, veliki je korak za DJa koji je tek počeo sa svojom karijerom.

Filip je nakon tog, uz veliku podršku Petra imao više nastupa po eventima u samom Nikšiću, cijelom Montenegru, uključujući i festivale (sveukupno je nastupao pred tisućama ljudi) . S obzirom na to da je Filip srednjoškolac, njegove izvanškolske aktivnosti vrijedne su divljenja. Sa 18 godina sudjelovati u organizaciji jednog od najvećih (ako ne i najvećem) festivala i nastupati na raznim eventima pomno se prati i nagrađuje. Ne nedostaje riječi hvale za ovu mladu osobu.

Filipova ljubav prema DJingu počela je sa 12 godina. Četiri godine kasnije prvi javni nastup i stotine ljudi koji su uživali u njegovoj glazbi zasigurno je pravi elan za razvijanje talenta kojeg posjeduje. Nesumnjivo je da će za koju godinu DJ Iron biti zvijezda Europe.
A do tada ovaj mladi budući student turizma imati će brojne nastupe koji će se zasigurno pamtiti još dugo.

Petru je Filip jako prirastao srcu. I ne samo to! Petrovo je povjerenje u njega toliko veliko da je njegova želja da on nastavi stvarati čaroliju BedemFesta poslije njega, pun iskustva, ljubavi i emocija kao što to on trenutno radi kao oraganizator.
U njemu Petar vidi veliki potencijal i nada se da će uz njega puno naučiti o životu općenito, a i bezpogovorno je to da se u Filipu već sad vidi velika motivacija i sjajan talent.
Ovakva mlada osoba zasigurno je pravi primjer uzora koji treba mlađim ljudima!

Nadam se da će i ove godine nastupati na BedemFestu, bilo bi sjajno biti dio divne atmosfere koju stvara DJ Iron!

(Petar Šundić, organizator BedemFesta i DJ Iron)

~Uvijek možeš postići ono što želiš! Za to treba malo hrabrosti, volje i ljubavi prema onom što vas čini sretnim!~


LINK na prvi nastup DJ Irona na BedemFestu 2015.

Budi tamo

Otkad sam prvi puta posjetila Nikšić i već legendarni BedemFest, kraj ljeta postao mi je dio godine kojeg jedva čekam da dođe. Nikad nisam mislila da će mi nešto poput glazbenog festivala biti toliko bitno, ali eto, jest!
BedemFest ove godine održat će se po osmi put. I mogu s ponosom reći da mi je drago da se i od mene očekuje da dođem i da sudjelujem koliko mogu.
Prije koji mjesec iznenadio me email gospodina Petra Šundića koji je organizator i nositelj ovog festivala. Osim što sam bila presretna, bila sam i toliko uzbuđena da me to uzbuđenje drži još dan danas... Odbrojavam dane do 24. kolovoza kad festival počinje.
Već imam cijeli plan u glavi. Našla sam odličan studio u centru grada, isplanirala svih 10 dana koliko mislim ostati u Nikšiću i pomalo sakupljam ekipu koja je željna dobre glazbe i atmosfere.

Da mi je netko prije tri godine rekao da ću završiti u gradu za kojeg sam bila definitivno uvjerena da postoji samo na trasi stare ceste za Slunj, rekla bi im da mora da se šale.. Ali eto, put u Nikšić za mene će uvijek ostati jedna od najboljih uspomena iz mlađih dana. Iz tog sam razloga odlučila ove godine produžiti svoj ostanak "dolje" i otkriti sve čari ovog Nikšića iz Montenegra.

O BedemFestu sam već pisala, ali opet moram naglasiti da je ovo festival koji je multikulturalan, nekomercijalan i neprofitan, te uključuje vrijedan rad mladih volontera i veliku podršku lokalne zajednice. Petar se svakako trudi podići Nikšić (što je već i učinio) na još viši nivo i napraviti zajednicu u kojoj su svi jednaki i gdje svi uživaju u ljubavi prema glazbi i kulturi.
Ovakav festival može biti za primjer bilo kojoj državi koja nas(ih) okružuje! Ovaj festival pokazuje koliko složnost, trud, ljubav, vjera i zajedništvo pridonose dobro u društvu.
To je festival na kojem se osim uživanja u glazbi i kulturi, može uživati i u raznolikosti pojedinačnih zajednica koje rade razliku između svih nas, a opet nas privlači i spaja i stvara nešto novo, posebno i izuzetno.

Prije dvije godine, kada sam otputovala u Nikšić, nisam ni zamišljala da ću se provesti tako dobro! Bila sam oduševljena ljudima, kulturom, a definitivno i glazbom te sam od tih dana počela cijeniti raznolikost glazbe i ne ograničavati se biranjem. Jednostavno sam se prepustila svih žanrovima, svim razlikama što i dan danas radim. Ne ograničavam se nacionalnošću izvođača, niti vrstom  glazbe, niti njihovom izvedbom. Uživam kao što sam i onih dana uživala. Naučila sam nešto novo, što je ljudima čudno jer, kako se na festivalu može naučiti išta?! Nije sve samo u glazbi, alkoholu i druženju, ima nešto i u posebnom ozračju i tome što si prihvaćen od svih, tko god da si, čime god da se baviš ili odakle si...

Svaki novi BedemFest ima svoj moto kojeg se uvijek drže i zapravo je jako lijepo da su toliko kreativni i toliko za zalažu za nešto što bi ljudi nazvali "samo" festivalom.
Zadnjih godina, festival ima i svoj kamp, dva stagea, playroom, zapravo svake godine dolazi nešto novo. Nastupa se  na staroj tvrđavi koja potječe iz rimskog doba i ima veliki značaj u povijesti ovog nam kraja. Mogla bi u nedogled nabrajati sve pozitivnosti ovog festivala...
BedemFest je jednostavno događaj koji vas može uzdići kao osobu, poboljšati vaš pogled na svijet glazbe i svijet različitosti i humanosti. Također, to je festival čija se organizacija uključuje u još mnoštvo humanitarnih, društvenih i socijalnih zbivanja i sve je to i više nego hvale vrijedno.

BedemFest je jednostavno festival kojeg je vrijedno posjetiti i ni u kojem trenutku ne razmatrati to. Vrijedan spomena i divljenja te velikog poštovanja. Odlične glazbe, atmosfere i definitivo predivnih ljudi koji će vas oboriti s nogu.

Spremite se, spakirajte i krenite na put s kojeg čete se vratiti kao nova osoba!

#buditamo

Lost Secret off JDM

I loved him! I believed he`s the love of my life. But I was wrong, luckily or unfortunately. I never believed he was the kind of person that would hurt someone, especially someone he loves. I was pretty much obsessed, he was too.

We talked every single day of our relationship. Miles between us meant nothing. I was truly in love, for the first time of my life. I was happy, proud, flying high up in the clouds....

He was everything I ever wanted, needed, imagined...
Also he was weird, funny, clumsy, sometimes really dumb, but I loved all his flaws.
I loved that he`s being him (at least I thought he was).

It didn`t finish nice. I was angry as hell. I felt....pure rage. How could someone so far make you so much damage?! How could someone so far break your heart?! For days I was just pretending being tough. I laughed, I made jokes, went out, but every single moment I thought about him.

I imagined all that bad stuff he has done behind my back. Thinking about how much things I haven`t known.
I was angry...angry as hell.

Lot of time passed since then. I`m not angry anymore. Now  I feel sorry for him. I feel sorry cause he coudn`t be stronger in that time back then. I`m sorry he didn`t have the courage to be honest.

Sometimes I catch myself thinking about him, with a smile on my face,but I feel ..... I feel sad. It doesn`t hurt at all! I`m just sad cause the end was bad, cause I never thought there will be an end at all.
I never thought about going back. But I tried to be a friend.. I just can`t. I can`t be a friend to someone that purposely hurt me and lied to me no matter how much I loved him.

Sometimes I blame myself... cause I didn`t ran to him and just stayed with him.

 Actually... I never got a reason from him for hurting me. He even didn`t apologize, he didn`t care, not even a bit. That`s the reason I feel sad when I catch myself thinking about him. He wasn`t sorry, so I shouldn`t be sad at all!

I wish now more then ever that things were different. But I`m not sure would I rather change the end or the bigining. Would I just erase the night I meet him, or would I ran to him while I still had the chance?!

Anyway, I learnt a lot. I learnt I should always believe in myself. Believe my guts, what my instinct is telling me.
I remember how scared I was to lose him. But I remember that inner voice telling me I shouldn`t believe everything I hear from him. And I was always struggling with that. But I loved him and didn`t care about that after some time.

Now I can`t have a proper relationship with anyone cause my instict is telling me that people will hurt me. I made boundaries. I can`t let myself fall in love, to feel loved. I don`t believe people`s emotions. And I just stopped being that HSP person who needed to control every emotion I had. Now I just feel cold and heartless. I even started thinking that`s a good thing cause now no one can come so near me that could be able to hurt me. And no matter how much someone makes an effort about me I just don`t appreciate it like I (maybe) should.
I can`t say I`m not happy now. I am! I still do things I like, I travel, I`m meeting new people, but still missing that feeling of being important to someone, to be loved and cherished just for who I am.
To have someone that I could put my arms around and feel warm, someone I can lean on and feel safe.

It`s just the past, but it was a good lesson, too.
Even if I marked myself for life with that relationship I`ll always remember it with a smile, no matter how much I`ll feel sad. I`ll remember the good stuff... travels, emotions, jokes, even some stupid fights cause they were so full of laughter.
And I`ll remember him as someone that made me change myself. To become stronger, more independant, more aware...

I`ve made a bad story good and I`ll keep doing that! I`ll keep being me, with all my flaws, my emotions, my strenght and weaknesses. I`ll always be me, but now, JDM is a part of me! ......

Lost Me

Ma kaj se to dogodilo?!

Prije nešto manje od godine dana napisala sam svoj prvi post na ovom blogu. Bile su to većinom samo kritike i neki čudan pogled na svijet. Da li sam pobjegla i pronašla sebe?! Pa jesam i nisam!
Definitivno sam se makla od krivog pogleda na svijet. Uživala sam iskonski u svakom danu, izbjegavala tulave ljude ali i radila pogreške koje su me kadikad sputavale s mojeg puta.

Nakon nekog vremena shvatila sam da sam pogrešno skrenula na svom raskržju. Ono lijevo i desno za mene je bilo prelagan izbor. Ne slijedite put, stvorite svoj! Pa eto, pronašla sam si inspiraciju i krenula sam radit svoj put. Da li sam se udaljila nešto?! - Nisam! Ali, gradim si svoj put i pomalo idem prema naprijed.

Upoznala sam hrpu ljudi, novih suradnika, prijatelja, novih prilika... Sve mi je to dobro došlo, naravno! Dobila sam fine nove ideje, moguća postignuća, putovanja, saznanja itd. One sretne i vesele trenutke uvijek volim dijelit, ne da bi bacala sol na ranu il nekog radila ljubomornim, nego da bi razveselila one koji se vesele malim stvarima.

Neću odustat od svojeg kritičkog pogleda, ali ću se prilagodit današnjim principima. Zašto?! Jednostavno je, ako se želiš približit ljudima, nekad se moraš i prilagodit njima.

Želim se osvrnut nazad na proteklih godinu dana i podijelit s vama sve one kričave trenutke koje sam imala.

Daleko najbolji doživljaj je mighty Rovinj. Ovo je starija slika al je definitivno dostojna svakog pogleda. Okinula sam ju kad sam prvi put bila tamo. Zaljubila sam se i svaki put  kad se vratim nazad, srce mi luduje od sreće. Od starog grada, barova na stijenama, svijetla u moru, nočnog kupanja ili savršenog Puba koji me totalno raskalaši...sve mi se uvuklo pod kožu i definitivno je doživljaj kojeg se uvijek volim sjetit. 

Ove sam godine odradila snimanje koje je bilo i više nego fora. Šumska vila - elf kako sam se sama prozvala bila je sve samo ne tematska seansa. Imam milju slika koje su me i više nego oduševile i prvenstveno sam to radila radi sebe. Radi svog samopouzdanja i izgrađivanja neke vanjske slike sebe. Definitivno iskustvo za pamćenje. 

Prošle sam godine izgubila ovo čudo. Moja Herra, moja srodna duša, bila je sve samo ne dobrica. Ali naučila me stvarima koje me ni jedan čovjek neće bit u stanju naučiti. Uvijek ću je se sjećati sa smiješkom na licu jer je od mene učinila osobu kakvom sam uvijek htjela biti.

Vjenčanje godine... Sestrična s kojom sam praktički odrasla, koju sam uvijek smatrala svojim uzorom, ušla je u bračne vode i oduševila me svojom kreativnošću. Uhvatila sam buket koji definitivno čuvam za svoje vjenčanje. Dan koji je bio prepun emocija i predivnih trenutaka koje ću pamtit fakat zauvijek!

Moj dragi braco je prošle godine završio školu i počeo radit. Danas je napunio 18 godina i užasno sam ponosna na njega. On je uvijek bio i uvijek će ostat moja mala srečica koju ću uvijek tetošit i mazit i pazit. Izraso je u predivnu mladu osobu koja će ostvarit jako puno u svom životu. 

Gramercy Park - UK band koji je bio u Hrvatskoj u studenom. Došao je kao raniji rođendanski poklon koji me oborio s nogu. Odlična ekipa s kojoj se dan danas čujem i uvijek mi je drago sjetit se njihove energije koju su dijelom prenijeli na mene. Kao što sam rekla i prije dva mjeseca kad sam o njima pisala, uvijek je lijepo upoznat nove ljude koji su potpuno drugačiji od onih koje već znaš. 

Za rođendan mi se također ostvarila i jedna životna želja. Naime, sedamnaest godina čekala sam ovu euforiju i bila je to stvarna eksplozija emocija kad sam otvarala ovu kutiju. Snickers je prestao biti moja omiljena stvar jer je evo ova kutija utažila želju koja je za mene bila neostvariva.

Rudi. Hah... S ovim sam bedakom provela cijelo svoje ljeto i mogu reć da je bilo jako zanimljivo. Da nije njega ne bi se toliko angažirala oko Kabrioleta, niti oko ostalih bandova. Proveli smo par odličnih dana i na moru i na Rastokama i u Pubu i ko zna di sve ne. S njim sam se naučila nositi s osobama koje su slične meni i koje su užasno teške i tvrdoglave. hahahah

Moj 22 rođendan provela sam sa ovo dvoje Amera. Abe i Sean postali su prijatelji kojih ću se uvijek sjećati. Odvela sam ih na hokej i na kraju smo se odlično zabavili. Uvijek sam bila privržena strancima jer oni imaju sasvim drugačiji pogled na ljude od nas. Pred njima ne moram pazit kako se ponašam jer su jako otvorenog uma. Thumps up za Amere koje sam ove godine upoznala minimalno 50. We love America!!! Haha

Ima tu još milion stvari..od jednodnevnih izleta na moreno, Slovenije, Bosne, još Amera, gospodina Ribafisha, odličnih poslova, slika, poslastica, jela, piva, životinja...ma svega...al evo, ovo su nekako trenutci i osobe koju su obilježile mojih zadnjih godinu dana. 

One loše i tužne trenutke nije vrijedno spominjat jer dokle god ima ovakvih smiješnih i sretnih trenutaka, oni nisu ni važni. 

Živite da bi dali najbolje od sebe, uživali i veselili kako sebe tako i druge, ja se evo vodim time i mogu reč da je Život postao prava senzacija.