DJ IRON

Jedna od svakako odličnih stvari je to što BedemFest ima dva sasvim različita stagea.
Main stage, na kojem nastupaju bandovi, dive i reperi i onaj drugi, nimalo lošiji - electro stage.

Prije dvije godine ondašnji elektro stage koji se odvijao na samoj tvrđavi (dok je main stage bio na livadi ispod) otvorio je klinac od svega 16 godina. Nisam nikad čula za njega niti sam toliko obraćala pažnju na taj stage jer je main sadržavao violinu koju sam jedva čekala da čujem. Ali od prve večeri već se znalo tko je žario i palio na stageu iznad nas!

DJ imenom IRON je imao odlično otvorenje, bez treme i ustručavanja (bar sam tako mislila), što ga je očito i dovelo do pozicije na kojoj je danas. Danas je DJ Iron dobro znani DJ Nikšića i sa svojih 18 godine mora da je jako poseban osjećaj biti na takvom mjestu na ovako velikom festivalu!
Filip Ravić, osamnaestogodišnjak je koji je svoju poziciju zaslužio mukotrpnim radom na BedemFestu.
Naime, 2015. godine, kad se održavao šesti po redu festival, Filip je bio prvi na volonterskim linijama. Mnogi bi se sigurno pitali - Joj pa, što se na festivalima ima uopće volontirati!? - IZNENADILI BI SE!!! BedemFest te je godine imao dva stagea koje su spajale drvene stepenice sa opservatorijem kojeg su volonteri izgradili, te mnoštvo šankova kraj kampa, playroom, a i bilo je puno čišćenja i trčkaranja dole gore sa obje strane...

(nastup Dj Irona na Trgu Slobode, Nikšić)

Te godine, Filip se iskazao kao dobar volonter (koji se sam pojavio kad su počeli prvi radovi šestog izdanja BedemFesta) ali i kao hrabar mladić koji je zaslužio svoju priliku.
9tog svibnja te godine, na samom Bedemu održavao se Dan pobjede nad fašizmom i BedemFest je organizirao promo event. Bio je to rock`n`roll event, a toj vrsti glazbe Filip i nije bas posvećivao vremena. Svejedno, odlučio je otići i podržati svoje školske kolege...
Ne mogu zamisliti tu njegovu hrabrost kada je došao do Petra i pitao ga može li nastupati na festivalu! Vjerojatno se ni sam nije nadao odgovoru kojeg je dobio!
Nastup na BedemFestu bio mu je prvi javni nastup, i to kakav nastup!! Otvorenje tako velikog festivala, veliki je korak za DJa koji je tek počeo sa svojom karijerom.

Filip je nakon tog, uz veliku podršku Petra imao više nastupa po eventima u samom Nikšiću, cijelom Montenegru, uključujući i festivale (sveukupno je nastupao pred tisućama ljudi) . S obzirom na to da je Filip srednjoškolac, njegove izvanškolske aktivnosti vrijedne su divljenja. Sa 18 godina sudjelovati u organizaciji jednog od najvećih (ako ne i najvećem) festivala i nastupati na raznim eventima pomno se prati i nagrađuje. Ne nedostaje riječi hvale za ovu mladu osobu.

Filipova ljubav prema DJingu počela je sa 12 godina. Četiri godine kasnije prvi javni nastup i stotine ljudi koji su uživali u njegovoj glazbi zasigurno je pravi elan za razvijanje talenta kojeg posjeduje. Nesumnjivo je da će za koju godinu DJ Iron biti zvijezda Europe.
A do tada ovaj mladi budući student turizma imati će brojne nastupe koji će se zasigurno pamtiti još dugo.

Petru je Filip jako prirastao srcu. I ne samo to! Petrovo je povjerenje u njega toliko veliko da je njegova želja da on nastavi stvarati čaroliju BedemFesta poslije njega, pun iskustva, ljubavi i emocija kao što to on trenutno radi kao oraganizator.
U njemu Petar vidi veliki potencijal i nada se da će uz njega puno naučiti o životu općenito, a i bezpogovorno je to da se u Filipu već sad vidi velika motivacija i sjajan talent.
Ovakva mlada osoba zasigurno je pravi primjer uzora koji treba mlađim ljudima!

Nadam se da će i ove godine nastupati na BedemFestu, bilo bi sjajno biti dio divne atmosfere koju stvara DJ Iron!

(Petar Šundić, organizator BedemFesta i DJ Iron)

~Uvijek možeš postići ono što želiš! Za to treba malo hrabrosti, volje i ljubavi prema onom što vas čini sretnim!~


LINK na prvi nastup DJ Irona na BedemFestu 2015.

Budi tamo

Otkad sam prvi puta posjetila Nikšić i već legendarni BedemFest, kraj ljeta postao mi je dio godine kojeg jedva čekam da dođe. Nikad nisam mislila da će mi nešto poput glazbenog festivala biti toliko bitno, ali eto, jest!
BedemFest ove godine održat će se po osmi put. I mogu s ponosom reći da mi je drago da se i od mene očekuje da dođem i da sudjelujem koliko mogu.
Prije koji mjesec iznenadio me email gospodina Petra Šundića koji je organizator i nositelj ovog festivala. Osim što sam bila presretna, bila sam i toliko uzbuđena da me to uzbuđenje drži još dan danas... Odbrojavam dane do 24. kolovoza kad festival počinje.
Već imam cijeli plan u glavi. Našla sam odličan studio u centru grada, isplanirala svih 10 dana koliko mislim ostati u Nikšiću i pomalo sakupljam ekipu koja je željna dobre glazbe i atmosfere.

Da mi je netko prije tri godine rekao da ću završiti u gradu za kojeg sam bila definitivno uvjerena da postoji samo na trasi stare ceste za Slunj, rekla bi im da mora da se šale.. Ali eto, put u Nikšić za mene će uvijek ostati jedna od najboljih uspomena iz mlađih dana. Iz tog sam razloga odlučila ove godine produžiti svoj ostanak "dolje" i otkriti sve čari ovog Nikšića iz Montenegra.

O BedemFestu sam već pisala, ali opet moram naglasiti da je ovo festival koji je multikulturalan, nekomercijalan i neprofitan, te uključuje vrijedan rad mladih volontera i veliku podršku lokalne zajednice. Petar se svakako trudi podići Nikšić (što je već i učinio) na još viši nivo i napraviti zajednicu u kojoj su svi jednaki i gdje svi uživaju u ljubavi prema glazbi i kulturi.
Ovakav festival može biti za primjer bilo kojoj državi koja nas(ih) okružuje! Ovaj festival pokazuje koliko složnost, trud, ljubav, vjera i zajedništvo pridonose dobro u društvu.
To je festival na kojem se osim uživanja u glazbi i kulturi, može uživati i u raznolikosti pojedinačnih zajednica koje rade razliku između svih nas, a opet nas privlači i spaja i stvara nešto novo, posebno i izuzetno.

Prije dvije godine, kada sam otputovala u Nikšić, nisam ni zamišljala da ću se provesti tako dobro! Bila sam oduševljena ljudima, kulturom, a definitivno i glazbom te sam od tih dana počela cijeniti raznolikost glazbe i ne ograničavati se biranjem. Jednostavno sam se prepustila svih žanrovima, svim razlikama što i dan danas radim. Ne ograničavam se nacionalnošću izvođača, niti vrstom  glazbe, niti njihovom izvedbom. Uživam kao što sam i onih dana uživala. Naučila sam nešto novo, što je ljudima čudno jer, kako se na festivalu može naučiti išta?! Nije sve samo u glazbi, alkoholu i druženju, ima nešto i u posebnom ozračju i tome što si prihvaćen od svih, tko god da si, čime god da se baviš ili odakle si...

Svaki novi BedemFest ima svoj moto kojeg se uvijek drže i zapravo je jako lijepo da su toliko kreativni i toliko za zalažu za nešto što bi ljudi nazvali "samo" festivalom.
Zadnjih godina, festival ima i svoj kamp, dva stagea, playroom, zapravo svake godine dolazi nešto novo. Nastupa se  na staroj tvrđavi koja potječe iz rimskog doba i ima veliki značaj u povijesti ovog nam kraja. Mogla bi u nedogled nabrajati sve pozitivnosti ovog festivala...
BedemFest je jednostavno događaj koji vas može uzdići kao osobu, poboljšati vaš pogled na svijet glazbe i svijet različitosti i humanosti. Također, to je festival čija se organizacija uključuje u još mnoštvo humanitarnih, društvenih i socijalnih zbivanja i sve je to i više nego hvale vrijedno.

BedemFest je jednostavno festival kojeg je vrijedno posjetiti i ni u kojem trenutku ne razmatrati to. Vrijedan spomena i divljenja te velikog poštovanja. Odlične glazbe, atmosfere i definitivo predivnih ljudi koji će vas oboriti s nogu.

Spremite se, spakirajte i krenite na put s kojeg čete se vratiti kao nova osoba!

#buditamo

Lost Secret off JDM

I loved him! I believed he`s the love of my life. But I was wrong, luckily or unfortunately. I never believed he was the kind of person that would hurt someone, especially someone he loves. I was pretty much obsessed, he was too.

We talked every single day of our relationship. Miles between us meant nothing. I was truly in love, for the first time of my life. I was happy, proud, flying high up in the clouds....

He was everything I ever wanted, needed, imagined...
Also he was weird, funny, clumsy, sometimes really dumb, but I loved all his flaws.
I loved that he`s being him (at least I thought he was).

It didn`t finish nice. I was angry as hell. I felt....pure rage. How could someone so far make you so much damage?! How could someone so far break your heart?! For days I was just pretending being tough. I laughed, I made jokes, went out, but every single moment I thought about him.

I imagined all that bad stuff he has done behind my back. Thinking about how much things I haven`t known.
I was angry...angry as hell.

Lot of time passed since then. I`m not angry anymore. Now  I feel sorry for him. I feel sorry cause he coudn`t be stronger in that time back then. I`m sorry he didn`t have the courage to be honest.

Sometimes I catch myself thinking about him, with a smile on my face,but I feel ..... I feel sad. It doesn`t hurt at all! I`m just sad cause the end was bad, cause I never thought there will be an end at all.
I never thought about going back. But I tried to be a friend.. I just can`t. I can`t be a friend to someone that purposely hurt me and lied to me no matter how much I loved him.

Sometimes I blame myself... cause I didn`t ran to him and just stayed with him.

 Actually... I never got a reason from him for hurting me. He even didn`t apologize, he didn`t care, not even a bit. That`s the reason I feel sad when I catch myself thinking about him. He wasn`t sorry, so I shouldn`t be sad at all!

I wish now more then ever that things were different. But I`m not sure would I rather change the end or the bigining. Would I just erase the night I meet him, or would I ran to him while I still had the chance?!

Anyway, I learnt a lot. I learnt I should always believe in myself. Believe my guts, what my instinct is telling me.
I remember how scared I was to lose him. But I remember that inner voice telling me I shouldn`t believe everything I hear from him. And I was always struggling with that. But I loved him and didn`t care about that after some time.

Now I can`t have a proper relationship with anyone cause my instict is telling me that people will hurt me. I made boundaries. I can`t let myself fall in love, to feel loved. I don`t believe people`s emotions. And I just stopped being that HSP person who needed to control every emotion I had. Now I just feel cold and heartless. I even started thinking that`s a good thing cause now no one can come so near me that could be able to hurt me. And no matter how much someone makes an effort about me I just don`t appreciate it like I (maybe) should.
I can`t say I`m not happy now. I am! I still do things I like, I travel, I`m meeting new people, but still missing that feeling of being important to someone, to be loved and cherished just for who I am.
To have someone that I could put my arms around and feel warm, someone I can lean on and feel safe.

It`s just the past, but it was a good lesson, too.
Even if I marked myself for life with that relationship I`ll always remember it with a smile, no matter how much I`ll feel sad. I`ll remember the good stuff... travels, emotions, jokes, even some stupid fights cause they were so full of laughter.
And I`ll remember him as someone that made me change myself. To become stronger, more independant, more aware...

I`ve made a bad story good and I`ll keep doing that! I`ll keep being me, with all my flaws, my emotions, my strenght and weaknesses. I`ll always be me, but now, JDM is a part of me! ......

Lost Me

Ma kaj se to dogodilo?!

Prije nešto manje od godine dana napisala sam svoj prvi post na ovom blogu. Bile su to većinom samo kritike i neki čudan pogled na svijet. Da li sam pobjegla i pronašla sebe?! Pa jesam i nisam!
Definitivno sam se makla od krivog pogleda na svijet. Uživala sam iskonski u svakom danu, izbjegavala tulave ljude ali i radila pogreške koje su me kadikad sputavale s mojeg puta.

Nakon nekog vremena shvatila sam da sam pogrešno skrenula na svom raskržju. Ono lijevo i desno za mene je bilo prelagan izbor. Ne slijedite put, stvorite svoj! Pa eto, pronašla sam si inspiraciju i krenula sam radit svoj put. Da li sam se udaljila nešto?! - Nisam! Ali, gradim si svoj put i pomalo idem prema naprijed.

Upoznala sam hrpu ljudi, novih suradnika, prijatelja, novih prilika... Sve mi je to dobro došlo, naravno! Dobila sam fine nove ideje, moguća postignuća, putovanja, saznanja itd. One sretne i vesele trenutke uvijek volim dijelit, ne da bi bacala sol na ranu il nekog radila ljubomornim, nego da bi razveselila one koji se vesele malim stvarima.

Neću odustat od svojeg kritičkog pogleda, ali ću se prilagodit današnjim principima. Zašto?! Jednostavno je, ako se želiš približit ljudima, nekad se moraš i prilagodit njima.

Želim se osvrnut nazad na proteklih godinu dana i podijelit s vama sve one kričave trenutke koje sam imala.

Daleko najbolji doživljaj je mighty Rovinj. Ovo je starija slika al je definitivno dostojna svakog pogleda. Okinula sam ju kad sam prvi put bila tamo. Zaljubila sam se i svaki put  kad se vratim nazad, srce mi luduje od sreće. Od starog grada, barova na stijenama, svijetla u moru, nočnog kupanja ili savršenog Puba koji me totalno raskalaši...sve mi se uvuklo pod kožu i definitivno je doživljaj kojeg se uvijek volim sjetit. 

Ove sam godine odradila snimanje koje je bilo i više nego fora. Šumska vila - elf kako sam se sama prozvala bila je sve samo ne tematska seansa. Imam milju slika koje su me i više nego oduševile i prvenstveno sam to radila radi sebe. Radi svog samopouzdanja i izgrađivanja neke vanjske slike sebe. Definitivno iskustvo za pamćenje. 

Prošle sam godine izgubila ovo čudo. Moja Herra, moja srodna duša, bila je sve samo ne dobrica. Ali naučila me stvarima koje me ni jedan čovjek neće bit u stanju naučiti. Uvijek ću je se sjećati sa smiješkom na licu jer je od mene učinila osobu kakvom sam uvijek htjela biti.

Vjenčanje godine... Sestrična s kojom sam praktički odrasla, koju sam uvijek smatrala svojim uzorom, ušla je u bračne vode i oduševila me svojom kreativnošću. Uhvatila sam buket koji definitivno čuvam za svoje vjenčanje. Dan koji je bio prepun emocija i predivnih trenutaka koje ću pamtit fakat zauvijek!

Moj dragi braco je prošle godine završio školu i počeo radit. Danas je napunio 18 godina i užasno sam ponosna na njega. On je uvijek bio i uvijek će ostat moja mala srečica koju ću uvijek tetošit i mazit i pazit. Izraso je u predivnu mladu osobu koja će ostvarit jako puno u svom životu. 

Gramercy Park - UK band koji je bio u Hrvatskoj u studenom. Došao je kao raniji rođendanski poklon koji me oborio s nogu. Odlična ekipa s kojoj se dan danas čujem i uvijek mi je drago sjetit se njihove energije koju su dijelom prenijeli na mene. Kao što sam rekla i prije dva mjeseca kad sam o njima pisala, uvijek je lijepo upoznat nove ljude koji su potpuno drugačiji od onih koje već znaš. 

Za rođendan mi se također ostvarila i jedna životna želja. Naime, sedamnaest godina čekala sam ovu euforiju i bila je to stvarna eksplozija emocija kad sam otvarala ovu kutiju. Snickers je prestao biti moja omiljena stvar jer je evo ova kutija utažila želju koja je za mene bila neostvariva.

Rudi. Hah... S ovim sam bedakom provela cijelo svoje ljeto i mogu reć da je bilo jako zanimljivo. Da nije njega ne bi se toliko angažirala oko Kabrioleta, niti oko ostalih bandova. Proveli smo par odličnih dana i na moru i na Rastokama i u Pubu i ko zna di sve ne. S njim sam se naučila nositi s osobama koje su slične meni i koje su užasno teške i tvrdoglave. hahahah

Moj 22 rođendan provela sam sa ovo dvoje Amera. Abe i Sean postali su prijatelji kojih ću se uvijek sjećati. Odvela sam ih na hokej i na kraju smo se odlično zabavili. Uvijek sam bila privržena strancima jer oni imaju sasvim drugačiji pogled na ljude od nas. Pred njima ne moram pazit kako se ponašam jer su jako otvorenog uma. Thumps up za Amere koje sam ove godine upoznala minimalno 50. We love America!!! Haha

Ima tu još milion stvari..od jednodnevnih izleta na moreno, Slovenije, Bosne, još Amera, gospodina Ribafisha, odličnih poslova, slika, poslastica, jela, piva, životinja...ma svega...al evo, ovo su nekako trenutci i osobe koju su obilježile mojih zadnjih godinu dana. 

One loše i tužne trenutke nije vrijedno spominjat jer dokle god ima ovakvih smiješnih i sretnih trenutaka, oni nisu ni važni. 

Živite da bi dali najbolje od sebe, uživali i veselili kako sebe tako i druge, ja se evo vodim time i mogu reč da je Život postao prava senzacija. 

                   

Kakav usran Božić!?

Prije nekih mjesec dana kad su se počeli kititi gradovi, kad je advent tek starto, obećala sam si da ću se ove godine potruditi uživat u božićnom ozračju. 

Još kao klinka imala sam problema s Božićom. Nikad nisam istinski uživala u njemu, niti kolačima, darovima, zapravo ničem osim možda snijegu, kojeg evo, ni ove godine nema. Ma katastrofa!

Kod nas u familiji nikad baš zapravo nije bilo pravog Božića. Jedino od tog "pravog" bi moglo bit nošenje Božića u kuću svakog Badnjaka i možda odlaženje nas klinaca na polnoćku kaj bi završilo opijanjem u birtiji do fajrunta. Inače smo svaki na svojoj strani i nekako ni nemamo tu potrebu za nekim zbližavanjem za blagdane. 

Posjet baki kod koje je atmosfera uvijek ultra high s godinama mi je prestao biti tolika euforija kao kad sam bila klinka. Odnosi su se promijenili, teme su postale ozbiljnije, a i više nismo svi na okupu, uvijek fali netko. 

Pa evo, ove godine, iako sam si obećala da budem, nisam se nimalo potrudila uživat u atmosferi. Eto možda jedino moje divljenje lampicama u pubu kad sam već bila i vise nego pripita. Adventa nisam ni vidila osim u prolazu, a da ne spominjem da svoj onoj foodulishes atmosferi također nisam primirisala. 

Ovaj Božić, došao nam je kao šamar iza uha. Zapeklo je, zabolilo i definitivno će ostaviti posljedice. 

Znala sam da će kad tad doći vrijeme kad ću izgubiti nekog bliskog, al ozbiljno, sad? Mislim si WTF? Zar mora baš svaki bit ultra sjeban? Sve je krenulo OK, atmosfera je bila odlična, dogovori su pali, i taman kad sam uživala sa potencijalnim mlatiteljem bijelog mesa, saznam da mi je umrla baka.

Sretan ti fucking Božić, Anamarija! To je sve što mi odzvanja ovih dana u glavi. 

Zaslužili smo više, zaslužili smo više! 

Dobro, ajd ajmo preživit! Nema suza! Srozat ću se na sprovodu koji će mi obilježit život. Držim se čvrsto. Kao jebenom emotivcu sa hsp-om to mi je užasno teško. Hoću li napokon naučiti kontrolirati osjećaje?!

Ne razmišljam. Ne želim! Ali eto za čudo i ne opijam se, ne utapam tugu u alkoholu. Hmmm nešto mi je samoj tu čudno.

Ali, ni ovo nije prošlo bez pogrešaka. Emotiva me je suzbila u onom trenu kad sam ostala sama nakon što sam saznala da ćemo ovaj Božić provest bez jedne osobe... I eto me, patnica, javila sam se nekom tko me je znao utješit i htjela sam to u tom trenu. Od te osobe me je dijelilo svega nekoliko koraka, ali nisam! Stala sam! Ne želim ponavljat pogreške. Ali jesam, djelomično. Al dobro, popit pivo s nekim tko ti je iscrpio životnu energiju zvuči wonderful!!

Da...eto, još jedan usran  Božić.
Sjedimo za stolom i dogovaramo se oko sprovoda, i opet nismo svi na broju. Ma koje sranje. 

Nekako mi se čini, kad god se ponadamo da nam ide prema boljem, sve pada niz liticu.
"Na to se sad moramo naviknuti" - dobro je to stari sročio.... 

Bam tres splash. Gameover honey! Živi život odraslog čovjeka i budi svjesna da ćeš se osjećat kaos!

Ajmo, preživit ćemo. Život je takav, kaj ne?! Moraš se naučit na to da se on prazni i puni. Ali ovo prvo puno više nego drugo. 

"Life sucks" - slušala sam cijeli život... Ne people, it doesnt sucks, samo te izjebe s vremena na vrijeme. Siluje te, popljuje, i pusti te da crkavaš u nekom jarku. Gazi te, promatra iz daljine kao kakav predator i napadne te kad si najslabiji. Zato stay strong i jebi mu mater.

Dođe vrijeme kad shvatiš da iz najgoreg fakat trebaš izvuć najbolje da bi mogao preživjeti. Vrijeme je da prestanemo bježati i suočimo se sa posljedicama. - Ma može, da! Selim se na Aljasku. Ima snijega i sve je white. Good enough. Ma ne, don`t worry.. Morat ćete me trpit još dugo..

Ništa, nego...

Nadam se da uživate u svim blagodatima ovih blagdana, da ste na toplom, u savršenom božićnom okružju. Jedite, pijte, seksajte se i budite happy.

Do sljedećeg javljanja pozdravlja vas wannabe Grinch
Cheers

Želim biti sita!

Uvijek sam voljela fino papat i popit si... Mogla bi reći da sam u posljednje vrijeme postala pravi hedonist. Ne odbijam ništa!

Pivo mi je postalo omiljeno piće, a od hrane bi sve samo ne jetrica i tripice hahha
Zagreb je čudo što se tiče gastronomije.. Od turske, indijske, tajlandske, bosanske, talijanske kuhinje i kuhinja svih naših regija, svega tog ima na svakoj strani. Turci su me oduševili.. jedino što nisam probala je lokum, nekako mi djeluje preslatko. Ali njihovi boregi, kebap na tanjuru...uhhhh
Inače, restoran se zove Lokma from Istanbul i nalazi se na kraju Tkalče. Milinaaa
Koje god jelo da probate, nećete ostat razočarani, a i cijene su pristupačne.

Malo sam više za bosanski tip hrane... Ćevapi su mi IT, ali u hrvatskoj kuhinji.
Batak, koji god u Zagrebu, uvijek me je uveseljavao sa svojom hranom. Njihovi ćevapi u kajmaku su u samom vrhu ćevapa koje sam ikad probala. Sami prizor tih slatkih malih mesnih valjuška u zdjeli s bijelim pokrivalom me je bacao u trans. Ono special što Batak ima je taratar salata koja mi je sami vrh. I koliko god se trudila, mislim da nikad neću postići tu ravnotežu okusa koju mi podaruje kuhinja Bataka. Svježi ribani krastavci i češnjak te vrhnje - izuzetna kombinacija. A i tu su njihove lepinje koje su najbolje u gradu i jednostavno im se ne može odoljeti.

Kad smo već kod ćevapa, moram spomenuti Pastuh u Velikoj Gorici. Od raznovrsnih jela s njihovog roštilja na drveni ugljen njihovi ćevapi su mi top. Imala sam prilike vidjeti njihovu pripremu i prekomjerno sam zadovoljna njihovom kuhinjskom osobnošću. Ah da, punjeni ćevapi koje sam očito samo ja dobila.... sline mi cure čim ih se sjetim. Moram samo spomenuti da se njihovi ćevapi rade od bikovog (vjerojatno volovog) mesa koji ima specifičan okus ako ga ne ugušite začinima. Te mazalice s kajmakom, gurmanska pljeskavica, a tek mućkalica.... Nisi gurman ako nisi zavirio u njihov jelovnik i obogatio se novim, ljućim okusima. Ali, definitivno najbolje od njih, što bi mogla jesti bez igdje ičega je njihov tartar umak. Toliko moćno i pomno miješani okus koji vam prožima nepce anđeoskim iskricama mmm

Ne bi bilo ok da ne spomenem i pivo jer ipak sve to treba fino zalijat. Pivnica Medvedgrad, i to ona na Staroj Samaborskoj ima onako fini ugođaj ali nekako nepotpun.
Nisam ljubitelj crnog piva, ali njihova Crna Kraljica je ukrijepila moju žeđ te večeri. Što se Medvedgradske pivnice tiče, svakako preporučujem da probate sezonska piva, pogotovo Božićno i Rođendansko koje im je trenutno u ponudi.

Moj novi zadatak je proći svaki restoran u Zagrebu i okolici i upustiti se u gurmansku avanturu života. Definitivno sam sigurna da ju neću požaliti!

Ne tražim si suputnika, ali preporuke ću rado primiti kao i kritike koje bi se potrudila ispraviti.

Dobar tek 😀😀😀

RETRODUKCIJA!

Svijet je selo malo...
Svi se "mi" goričani u principu znamo.  Kaj ne? .....

Imala sam mali milion prilika poslušati Retrodukciju u Gorici ali eto baš se i nisam udostojila priuštit` si takvo zadovoljstvo, do prije nekih desetak dana.... RETRO je zatvarao Humphrey Bogart festival u Cabani i eto udostojila sam se otići. Iako mi ambijent nije bio neš` bajan, fajrunt sam odradila. Dečki su odlično svirali i došlo mi je da im skinem kapu...

Mislim da je opće poznato da momci svako malo sviraju u Saxu, i dok se ja većinom opijam s ekipom u nekvalitetnom okruženju, netko drugi uživa u njima i njihovoj kvalitetnoj muzici.
Ali eto, prošli vikend sam se udostojila otići i tamo...

Ono malo backstage vremena nije mi baš bacilo hint kakvi su dečki općenito to band, al znam da su kao ekipa parada. Njih kao da je Jocker slago, sve samo ne slično! Ali atmosfera i glazba koju proizvode je savršeno uravnotežena.

Fini cover band koji bi me raspleso i da noge nemam. Odnedavno imaju i trubu u bandu i samo se sve više usavršavaju. Fino to sve zvuči. Imaju jako puno stvari i ono najbitnije, imaju svoj štih. Cijelu su veče odradili na neki svoj poseban način i sad znam di ću se uputit` vikendom kad neću znat di bi.

Lijepo ih je za čut` isto koliko i za vidit`. A da  ne pričam o tom i da su moji Ameri bili ultra rasplesani kaj je jako teško za vidit i postić. Znači, da zaokružimo priču, dečki su za 10 i da rade svoje stvari bili bi ultra dobri. Ali poanta svega je kaj su i bez svojih stvari jako kvalitetni i autentični. 

E sad - svijet je selo malo, svi se mi goričani znamo! Da! Al kad treba podržat kvalitetu onda su svi cmoljavi i imaju stav "ne, meni se neda". Nadam se da će se to uskoro promijeniti i da će se Gorica vratit euforiji koju je imala prije.  i da će za tim ići i na kraj svijeta. Ja znam da ja bi! U svakom slučaju, svima nam je prijeko potrebna. 

Ja sam od sad fančuga, a mogli bi bit i vi 😎😎

Profil: TU

WEB: TU